Uvodni tekst: Nikolina Androić
Dana 08.04.2021. započela je 10. po redu speleološka škola Kraševski zviri. Unatoč virusu COVID-19 uspjela se održati u skladu sa epidemiološkim mjerama i uspješno je završila 09.05. 2021. Bilo je to vrlo poučnih i zanimljivih 5 tjedana u kojima ćete malo više saznati u nastavku. Bila je velika zainteresiranost, čak 12 školaraca se prijavilo, većina iz DVD-a Varaždinske Toplice i Donji Kneginec. S teorijskim dijelom započeli smo 08.04.2021. u Ivancu.
Prvo predavanje, svi ushićeni, nervozni i zapravo jedva čekamo taj vikend da dođe. Tek smo se upoznali i već smo dobili dar od našeg voditelja Matije. To je bila zamka bez koje se više ne smijemo pojaviti 😊
PRVI VIKEND
Napušteni kamenolom „Vudelje“ (Lepoglava, Ivanščica)
Tekst: Nikolina Androić
Prvi vikend bio je domaći teren Lepoglava, bivši kamenolom Vudelje. Prvi zadatak bio je prikupiti drva za ogrjev i zapaliti vatru. Tu smo se snašli ☺ ali je uslijedio malo teži dio, a to je vježbanje čvorova (uzlova) sa onom zamkom (darom) što smo dobili na predavanju 😊 Prilikom vježbanja naši instruktori imali su prilike vidjeti i neke nove čvorove za koje ni oni nisu znali da postoje ☺
Kako nas ima puno, podijelili su nas u grupe. Jedna grupa išla je na predavanje o orijentaciji kod Vinke (orijentacija u prostoru, korištenje kompasa i topografske karte), druga kod Vanje na klasičnim tehnikama s užetom (prvi zadatak napraviti gaće): spuštanje pomoću Dulfera, Francuza, osmice i polulađarca. Znam, ništa vam nije jasno nije ni meni bilo tada, ali bitno da je sada 😊.
I treća grupa kod voditelja škola Matije na upoznavanje sa speleološkom opremom. Tu nas je čekala „mala“ stijena od kojih 10 m. Sada kažem mala, tada nam je zadala velike muke. Stavili su pojas na nas i na gelenderu se osiguraš i čekaš svoj red za spuštanje. Naravno da u glavi kaos (kako, zašto, da li sam sigurna, kako se ono zablokira stop descender??). Srećom strah od visine nemam, onaj tko ima ili je imao svaka mu čast na hrabrosti. I polako ukopčam stop descender i krećem i za čas ja dole. I mislim si pa nije ovo tak loše, ajmo sad gore. Eh da, sad ona mala stijena postala velika. Penjaš, penješ ali si na mjestu i gledaš i ništa ti nije jasno a snagu gubiš. Dođe instruktor kaže da malo bliže staviš penjelicu, nogu pod guzu i sad polako gore dok te croll ne primi i ide odmah bolje. Išlo je dobro do zadnjeg dijela gdje sa stijene prelaziš na tlo, hahha kad se sada sjetim koje je to mučenje bilo. Nisam bila zadovoljna i onda me još čekali prusici i napraviti si gaće. Gaće, prusici i ja si nismo bili dobri sve do ispita 😀 Kad ne znaš čvorove i još ti u glavi stijena i mučenje onda ti ne polazi niš od ruke. Dan je gotov i idemo doma na odmor.
Špiljski sustav Tounjčica (Tounj, Kordun)
Tekst: Nikolina Androić
Nedjelja je bila rezervirana za polazak u Tounj. Posjetili smo špiljski sustav Tounjčicu, po meni jednu od najljepših špilja tako da preporučam. Prije samog ulaska imali smo kratko predavanje o rasvjeti! Pravilo broj jedan u jamu/špilju bez rasvjete ne idi!
Išlo se školski između svakoga školarca bio je instruktor. Ulaz je dosta veliki, ali nakon toga dolazi do suženja u kojem treba leći i malo se provući kroz uzak dio. Kako nisam osoba baš za takva suženja, jedva sam čekala da ga prođem 😀
Nakon toga ulazimo u jednu veliku dvoranu u kojoj trebaš dobro paziti kako hodaš jer je tu sipar i polako se spuštamo. Na dnu te prostorije su nas dočekali prijatelji šišmiši. Kako ih ne bi ometali krenuli smo dalje po istom principu jedan iza drugoga sigurno i polako.
Bilo je tu uspinjanja preko kanala, provlačenja pa sve do normalnog hoda. Došli smo do vode i nažalost više puta za nas nije bilo. Ni sami ne znamo koliko smo metara prošli. U jednom trenutku su instruktori rekli gasite sva svjetla da vidite kako je to biti u potpunom mraku i tišini i moram priznati da sam se toliko opustila da je trajalo još malo da bi mogla i zaspati ☺ a prije sam mislila da ne bi išla unutra za nikakve pare. Osjećaj je predobar, to se ne može opisati to se treba doživjeti!
Nabacili smo par fotki, napravili kratki predah i krenuli nazad istim putem. Po izlasku sam rekla kome se ovo nije svidjelo da to nije za njega i još uvijek se toga držim. Bilo je tu blata, puzanja, skakanja, provlačenja ali kaj to nije i gušt toga svega? Raspremili smo se i malo pojeli prije nego krenemo vezati čvorove.
Tjedan prošao i vikend još brže došao.
Fotografije: Mario Musulin
DRUGI VIKEND
Stijena Pokojec (Podrute, Ivanščica)
Tekst: Nikolina Androić
Znate ono kad sam rekla da smo se prvi put susreli sa spravicama na stijeni od kojih 10 m i bilo nam teško. E sada smo došli na stijenu u Pokojcu u Podrutama. Stijena je impresivna od kojih 40-tak metara. Jedva sam čekala da se popnem 😀 I slijedi prvo upoznavanje sa pojasom koji je od sada pa do kraja škole moj.
I krećemo, croll, penjalica, stremen i instruktorica Tamara kraj mene. Sad da ispadnem štreber pita me instruktorica kako bi prošla ovo prvo međusidrište a ja pročitala u knjizi 😀 pa prvo s penjalicom dođemo ispod uzla, pa se dižemo u stremen kako bi ukopčali kratku pupčanu u karabiner, pa kako smo rasteretili stremen onda otkopčamo croll i ubacimo ga u novo uže, tada možemo i penjalicu i malo otpenjemo ako treba i otkopčamo si kratku pupčanu. I dalje penjemo.
Lako je pročitati treba to napraviti ;D Najbitnija stvar da si uvijek u najmanje 2 točke spojen. I metar po metar došli mi do kraja, cijelo vrijeme nas je vjetar pratio al srećom imali kacige pa nam nije kvario frizuru ☺ i da, ovaj put bila sam zadovoljna svojim penjanjem☺
Malo smo odomorile dok nismo dobile dopuštenje da je uže slobodno…I stavila ja uže u stop descender i u dodatni karabiner i počinju mali problemi treba stati u šlingu i otkopčat pupčanu, eh ili preslabo stanem ili si nisam otvorila karabiner pa potrošiš snage a pomaka nema :/ pa na drugom međusidrištu zapamtiš greške i ideš polako opet sve ispočetka. Malo odmaraš dok čekaš da se uže oslobodi i uživaš sve do jednog dijela u kojem sam htjela bacit pojas ali samo na to kratko vrijeme. Nisam imala više uporište za noge i ostala visjeti u zraku, pojas mi se urezal, imala osjećaj da mi rebra budu iskočila. Nemaš snage za niš, ni pomaknut se ne možeš, najrađe bi da možeš taj pojas bacila. Tu mi je bilo teško ali sam nekako smogla snage i odgurnula se i ukopčala pupčanu u karabiner i opet vratila uporište u noge i još par metara i evo tla.
Nikad sretnija što stojim i što me pojas više ne pritišće. Kratki odmor uz vatricu i ajmo ponoviti sve to još jedanput. Bila sam sporija nego prije, umor je uradio svoje. Uspjela ispenjati i sad ajmo opet dole. I šta se desi, dolje išlo bolje, stajala bolje na šlingu, prije si otkopčala karabiner i nisam dugo ostala visjeti u pojasu. Definitivno jedan od boljih osjećaja mi je kad sjedim u pojasu i čekam da se uže oslobodi i tada promatraš oko sebe i vidiš da u tome uživaš kaj radiš i da ne bio sada nigdje drugdje. Došla ja do kraja sada sretnija i zadovoljnija.
Rudnik „Kraševski zviri“ Ivanec (Ivanščica)
Tekst: Nikolina Androić
Drugi dan nas čekao jedan umjetni speleološki objekt, a to je rudnik „Kraševski zviri“ u Ivancu. Iskreno neću ga pamtiti baš po dobrome, upala sam u šlingu iz koje sam se teško izvukla. Moram na popravak 😀 Hvala Valentini što mi pomogla☺
Iskreno nisam znala što očekivati, zapravo kako sam navikla da je rudnik više manje horizontalan bilo je ugodno iznenađenje kada sam vidjela da ima tu i spuštanja pa opet penjanja. Kao što sam rekla nekako nisam krenula od početka sigurno/dobro, ne znam koja bi bila prava riječ i eto desila se ta šlinga, znači došla mi je ispod koljena nisam ju mogla pomaknut…Svi me čekali, zastoj bio, ja ljuta kak ne mogu ništa i na kraju se nekak izvukla ali ostavila penjalicu tako da tehnički nikako nije bilo ispravno i još me čekalo crtanje.
Srećom imala kraj sebe Marka, Juricu, Timija i Štefa kojima to išlo super pa mi pomogli ☺ Hvala dečki jer bi ja to još sada crtala, a već mi opako krulilo u želucu 😀 Mislim dobro je koristiti laser, kompas ali sve to treba prenijeti na papir pa sad vidi da li je tlocrt ili profil i čim su brojke u pitanju odmah mi kaos u glavi 😀 Uspjeli smo ali ne preporučam bar ono što sam ja crtala u daljnja istraživanja 😀 Dečkima se svidjelo, svatko je koristio spravice i crtao po papiru, uglavnom jedno zanimljivo iskustvo.
Vani smo prelazili preko čvora što mi je ovaj put išlo puno bolje nego na Pokojcu ☺ Tomica nam pokazivao kako se prelazi preko gelendera i kako si ga napravimo pa smo i sami isprobavali. Također smo još neke nove čvorove učili kao da nam ovih nije dosta 😀 i polako je dan došao kraju. Za kraj se spustili u Ivanec i popili pivicu i svaki sebi doma .
Špilja Jankonka (Bosiljevo, Kordun)
Tekst: Ivana Pofuk
Došlo je vrijeme za dvodnevni izlet. Jeeej
Prva na redu je Jankonka, slatka jamica z grdim ulazom.
Ovaj put sam bila z Vinkom, ona me i dočekala vani jer sam ja dolazila malo kasnije.
Ovo nam je zapravo bio prvi ulaz u jamu, došli smo na stvarne uvjete za penjanje i spuštanje. Lako po Pokojcu gore i dolje.
Mokro, sklisko, blatno, ljigavo, nepregledno, nespretno ali prekrasno.
I krenule se mi spuštati zadnje, s obzirom da je dosta nespretno, Vinka je u jednom trenu sjela na moju glavu, čisto ono, da vidi kako reagiram…s napomenom da nema nikakvih sklonosti prema ženama. Umirem od smijeha 🙂
Jankonka je prekrasno zasigana i mislim da smo s njom svi bili oduševljeni.
Fotografije: Stephan Bednaić
Došlo je vrijeme za kampiranje, prve izrade bivaka, tj.wanna be bivak.
Definitivno smo Nina, Filip, Jura i ja ušli u onu skupinu, “kako ne izraditi bivak”. Dobro da nije padala kiša jer bi se potopili.
Najbolji dio dana je sigurno sjedenje usred šume oko vatrice.
Iako mislim da su nas Vinka I Ivek pokušavali scvreti ko čvarke 😀
Druženje na +80 stupnjeva do kasno u noć.
Moram priznati da sam spala ko beba, bilo mi je toplo, udobno i niko mi nije hrkal na uho.
Mislim meni nije nitko, ali ispada da ja jesam, tj.navodno niko nije mogel spati zbog mene jer vlečem ko kosilica, ali ona traktorska.
Nemam pojma o čemu oni govore, zakaj su živčani i nenaspani i zakaj više nitko neće spati z menom ?
Možda je istina ? Ma jok, pretjeruju 😉
KOJINA JAMA (Rakovica, Kordun)
Tekst: Ivana Pofuk
Došli smo do Kojine jame, to je stvarno nešto, ulaz je apsolutno ogroman i fascinantan.
No prije nego smo krenuli u jamu imali smo predavanje o miniranju.
Poslije miniranja Karlo me učil spitanje.
Znači nekaj najdosadnije na svijetu, dojde ti da razmišljaš o prolaznosti života dok to delaš. Da Karlo pokraj mene nije stalno nekaj govoril vjerojatno bi zaspala.
I napokon je došel red za jamu.
Ovaj put je Karlo z menom. Spuštanje u tu ogromnu rupetinu mi je bil najbolji dio škole, dobro to i trenutak kad je Žuljo rekel Nini da je tak stara da je već počela hodati v jame, kaj se čim prije navikne na zemlju.
Kralj.
Kojina jama je najljepša od svih koje smo prošli, dobro osim onog mrtvog ftiča na kraju, ali to bumo joj oprostili.
Ovo mi je bil najbolji vikend od svih 5, planiram se tu i vratiti.
Puno smijeha, prekrasnih jama i dobrog društva.
Fotografije: Stephan Bednaić
ČETVRTI VIKEND
Špilja Mandelaja (Oštarije, kod Ogulina)
Tekst: Jurica Jagetić
Dočekao nas je drugi dvodnevni vikend. Ponukani iskustvom prošlog, ovaj smo bolje dočekali. Nakon obavezne jutarnje kave, krenuli smo na put. Ovaj put smo svaki izlaz s autoceste od prve pogodili. Mjesto sastanka – Ogulin. Kratki doručak i još jedna kava. Spremni smo za dubine. Stigli smo do željezničke postaje Oštarije. Tamo smo se odvojili od civilizacije, stavili opremu i krenuli za jamu. Zadatak navigacije do jame ovaj put je povjeren Lani. Orux i Lana sigurno su nas doveli do otvora u Mandelaju. Tamo smo postavili oružarstvo, raspakirali opremu i čekali ulazak u jamu.
Dok čekamo, nema praznog hoda. Neki su vježbali prelazak preko čvora, a neki su nadoknađivali zaosatke prvog vikenda i odrađivali vjebe iz orijentacije. Na orijentaciji smo neuspješno saznali gdje smo (lajtmotiv ove škole) i konačno dočekali opremanje jame i silazak.
Pri samom vrhu jame nas je dočekala prva prepreka. Devijator. Mi gledamo njega, on gleda nas. Svi željno stojimo u redu da ga savladamo. Učili smo prelazak preko devijatora na predavanjima, sad je trebalo to primijeniti u praksi. Kako bi ubrzali silazak, instruktori nas pošalju po obje linije dolje, tako da je silazak uz devijator nekima ostao samo u sjećanju s predavanja. Druga linija možda nema devijator, ali zato ima previs. I to pravi! Nakon gelendera i jednog dvostrukog sidrišta, dočeka nas direktan silazak do dna vertikale. Tu smo iskusili jojo efekt s kojim ćemo se više zabavljati na povratku.
Na dnu jame dočeka nas blato. Masivno. Prekopčamo se na blatno uže i blatni mi blatnim putem spustimo se dolje. Na dnu blata prošećemo do idućeg užeta. Tamo nas dočekaju instruktori, spremni za novu vertikalu. Ovaj put nešto manja.
Na dnu smo jame, ispred nas je špilja. Krenemo. Uslijedi provlačenje, penjanje, krivo skretanje, ponovno vračanje i provlačenje. Ali to su sve čari špiljarenja zbog kojih smo i došli u školu. Uspinjemo se preko potopljenih kanala, izbjegavamo vodu, pucaju nam stijene, ali dolazimo svi živi i zdravi do kraja. Na kraju špilje imamo kratak odmor i uživanje u trenutku, ali samo kratak da ne ohladimo. Ipak smo u špilji. Vraćamo se uz sva provlačenja i penjanja i spuštanja kao i na dolasku.
Stižemo do prve vertikale, do blata, do druge vertikale. Slijedi pravo uživanje uz lekciju zašto se na vertikalama postavljaju međusidrišta- da se izbjegne što nas je slijedilo. Uže penješ, penješ i penješ, a ne pomakneš se s dna. Tek nakon mnogo trenutaka konačno te primi i kreneš u uspon. Jedan po jedan na užetu, idući čeka da prvi izađe iz jame. Ali jedna stvar koja nas je ovaj put razveselila na izlasku- devijator nas i dalje gleda. Pogledamo i mi njega, prođemo i konačno vani. Lijepo je u jamama, ali vani je vani.
Skupimo se svi, skupimo opremu i krenemo natrag do željezničke postaje, u aute i krenemo za sutrašnju jamu; odredište Bocina jama.
Bocina jama (Ogulin)
Tekst: Ivana Pofuk
Po povratku iz Mandelaje kojom smo svi ostali oduševljeni bilo je vrijeme za raspremanje i polazak do slijedeće lokacije a to je Bocina jama. Veći dio puta bio je makadamski put. Po dolasku trebalo je brzo raspremiti stvari, zapaliti vatru jer nas je još čekalo predavanje iz prve pomoći. Dečki iz DVD-a krenuli u izgradnju bivka za sve školarce! Bio je to na izgled vrlo siguran, dobar i veliki bivak koji bio bio odličan za suho vrijeme koje mi nismo imali 😀 Znam da vas zanima što je bilo dalje, ali vrijeme je za večeru. Anina mama je napravila jako fini grah koji nas je baš lijepo okrijepio. Kišica je polako počela padati pa smo napravili improvizirani bivak i sklonili se.
Matija i Žuljo su nam demonstrirali što napraviti u slučaju da naiđemo na unesrećenu osobu. Što prvo treba a što nikako ne smijemo raditi! Nakon kratkog predavanja bilo je vrijeme za uživanje uz muziku, pivu i vatru ☺ I polako jedan po jedan krećemo spavati, heh da krenuli smo svi spavati, ali se baš svi i nismo naspavali. Uz kišu koja nije slabjela kroz noć došao nam je i jak vjetar koji je jednu ceradu sa bivka odnio. Par školaraca su probudile kapljice koje su se počele sljevati po njima dok su bezbrižno tonuli u san, dok drugima je donji dio vreće bio mokar, a nekima i cijela jer su bili uz sam rub gdje nije bilo nikakve zaštite od kiše.
Bila je to duga noć 😀 Pola 6h, vani dan, ustala sam i krenula zapaliti vatru. Oko 8h polako svi ustali, vrijeme za doručak i spremanje za jamu. Brza podjela u 2 grupe. Grupa koja ostaje vani ima zadatak da održava vatru, posprema nakon doručka i spremi svoje stvari. Naravno tu je bilo i sušenje odjeće/ obuće koja je promočila ovu noć 😀 Ostali krenuli do jame koja se nalazila tek nekoliko metara od naših bivaka. Kako su Vinka i Karlo navečer postavili jamu nije bilo potrebe za čekanjem. Svaki školarac dobio je svojeg instruktora i krećemo. Čeka nas kojih 40- tak metara vertikale i onda se povlačimo do jedne police, jer nažalost ne možemo do dna zbog vode. To je bila jedna klasična jama, u kojoj smo se trebali spustiti i ponovno ispenjati. Dobra vježba prije samog ispita koji nas čeka sljedeći tjedan. Na polici malo odmorimo i čekamo ostatak ekipe da se spusti. Na početku je malo otežano penjanje dok te croll ne primi, probaš sa obje noge dok ne dođeš do uporišta i polako dok ne uhvatiš ritam. I onda samo gas do vrha jer si gotov za danas ☺ trebalo je raspremiti bivak, uzeti stvari jer nas je čekao još jedan zadatak. Prebrzo bi doma došli pa smo u Ogulinu stali uz jedan stari mlin i oprali svu opremu.Također smo napravili kratku pauzu za ručak i vrijeme je bilo da se krene doma.
PETI VIKEND – ISPIT
JAMA POD DEBELOM GLAVOM (Slunj, Kordun)
Tekst: Ivana Pofuk
I tako nam je stigao dan D. Ispit u Jami pod Debelom glavom.
I dok su se svi ostali budili odmorni, svježi i spremni za ispit, ja sam kuhala već jedno 5. kavu s podočnjacima jer sam kampanjac pa sam kroz noć prolazila ispitna pitanja. Neka sam tek onda prvi put vidla.
Stigli smo do 9h, možda malo prije, jer se usput pila kava, obavljala kupovina i nabijanje stresa pred ispit. Jeeej
Kod jame su nas čekali naši instruktori koji su došli dan ranije da postave jamu, da bude spremna za ispit.
Mene je zapala 2.grupa, ona koja je prvo išla na teoretski dio.
Valentina mi je bila ispitivač hvala Bogu, jer ona manje govori od Matije.
Teoretski dio je super prošel, bila sam u grupi s Markom i Filipom D., iako je bilo trenutaka kad sam molila Boga da me ne pita koje godine je bilo kaj, jer jedinu godinu koju znam je ona kad je otkrivena čovječa ribica.
Pitaj me kaj su gamaše, ali nemoj me pitati koje godine je nastala prva fotografija ulaza u neku špilju.
Na kraju nas je pitala sve, tak da i ono kaj nismo znali smo saznali na ispitu. Ovo je bio ljepši dio – prelazimo na drugi dio ispita.
Nas je u grupi bilo 5 pa je svaki školarac imal svojeg instruktora, moj je bil Damir, po prvi put 🙂
Ana A., Žuljo, Lana i Valentina su se već spustili i na redu smo Damir i ja. Pripremamo se, vežem se za stop i čekam uže slobodno.
Hm…gledam stop i nekaj ne valja. Nebrem skužiti kaj. Okrenem Damiru, Damir daj mi reci kaj ne štima.
S koje strane ti izlazi štrik van iz stopa? Pa s lijeve. Je, onda si krivo uplela štrik.
I tako je sve počelo.
Ok. Ivana skuliraj se, ovo je samo ispit, nejdeš na streljanje, nitko te nebu vgrizel. Znaš uplesti štrik v stop, znaš sve, kaj ti je?
Nasrdila sam se na samu sebe, jer sam napravila grešku koju inače ne delam i to prije nego smo uopće krenuli.
Ja nisam paničar, živčana jesam, ali ne dramim, samo pušem i okrećem očima na samu sebe.
Spuštamo se dalje, ništ prezahtjevno, ide dobro, sve je ok.
Damir me počel ostavljati jer ono, ma ide to dobro tebi pa ne trebam ti biti za vratom, tu sam malo ispred tebe.
Mislim budimo realni, mi bi na ispitu i trebali biti samostalni. Da, Ivana trebali bi.
Došli smo do neke vertikalice, nebrem točno procijeniti kolika je, ali vjerojatno dovoljna za ftrči si kičmu.
Krećemo, prvo sam se zavezala za krivi štrik, dobro to sam popravila, ali onda sam se sjela u šlingu. Živote zašto ???
Slikovito ću vam objasniti trenutni osjećaj :
‘’Kao ranjeno lane, koje je upalo u medvjeđu zamku, visi na štriku i krvari joj duša. Kad ono izdaleka… ugleda svjetlost kako dopire iz mraka jer dolazi njezin spasitelj.
I došel je Matija ‘’spasitelj’’ I rekel mi je OTPLETI SE SAMA.
Nisam se mogla otplesti, nisam si mogla ni stop zablokirati, ko da me netko del v kutiju od cipela i tam mi je tijesno.
Na kraju me Matija ipak otplel, ne znam kak, ne znam ni dal sam sudjelovala u tome, mislim valjda jesam samo se ne sjećam jer mi je para išla na uha van.
Važno je da sam se spustila i da nije trebalo rezati štrik, jer i to je bila jedna od opcija u mojoj glavi. Kičma ko kičma, ko ju treba ?
Sad kad sam zeznula sve kaj sam mogla zeznuti, došli smo do kraja.
To je tolko bilo psihički naporno za mene da sam ja samo htjela van. Više me nije ni bilo briga, sam položila, nisam… nije važno, vadite me van !!!!!!!!
Ponovo ću vam slikoviti dočarati trenutni osjećaj na kraju :
‘’Mama, mogu dobit sladoled ? Ne, nisi pojela grah z repom do kraja ‘’
Oči pune suza, ja samo hoću van, ovo nije za mene, ja nisam sposobna za to. Ja samo hoću sladoled.
Sad pak baš dramim. Počeli smo se penjati i vidi, vidi, bez greške, znači može se, jelda ?
Kad smo napokon došli van, dramatiziranje me već pustilo i više se nisam tak jako htjela rasplakati.
Uglavnom preživela sam.
Kad smo svi završili s ispitima, došlo je vrijeme da našem voditelju damo poklon, ali mora si ga sam najti.
Jura naš geodet, Filip i Štef su tako dobro skrili poklon, da je prvo Matija sam iskal poklon 30 minuta, onda su dečki iskali i poklon i Matiju.
I nakon toga, opuštanje uz vatricu, ovaj put ne na +80 stupnjeva.
Sljedeće jutro probudili smo se pregaženo, naotečeno i nenaspavano.
Ujutro su nam Matija i Karlo demonstrirali samospašavanje, prali smo opremu, pili kavu, jeli, jeli onaj sladoled koji se spominjao malo prije.
Škola je gotova, napokon, i pazi sad, ja sam položila, ne znam kak, ali jesam… Sad mi preostaje ostati u udruzi i sve ono kaj mi je štekalo i zbog čega sam htjela prerezati štrik naučiti s vremenom. A vremena za to bude.
